Emocionalna Inteligencija - Ključ Uspeha i Ličnog Zadovoljstva
Saznajte zašto emocionalna inteligencija (EQ) može biti važnija od IQ-a. Testirajte svoj EQ i naučite kako da razvijete ove ključne veštine za uspešniji život.
Biti pametan do sada je uglavnom značilo imati visok koeficijent inteligencije (IQ). Ali šta je sa koeficijentom emocija (EQ)? Današnja nauka zaključuje da društveno najuspešniji i lično najzadovoljniji pojedinci nisu oni što ih obeležava puki visoki broj racionalne inteligencije.
Šta je emocionalna inteligencija?
Potpuno ostvarenje sopstvene ličnosti pripada emocionalnoj inteligenciji - sposobnosti da se saoseća sa drugima, procenjuje, stvara dobri odnosi, bude privlačan, kao i drugim emocionalnim veštinama koje su presudne da se neko zaista uklopi u društvo i bude uspešan, a time koristan kako sebi tako i okolini.
Mnogi izuzetno inteligentni ljudi se u životu jednostavno ne snađu. To može značiti da su im nedostajale veštine kao što su borbenost, samokontrola, istrajnost, samomotivacija, snalaženje u grupi, empatija.
Test emocionalne inteligencije
Za početak, test na pitanje IQ testa - odgovorite sa T (tačno) ili N (netačno):
- Ako me verbalno napadnu, obavezno se razljutim
- Dobro se nosim sa tuđim osećajima tuge, čak i mojih najbližih
- Ukoliko mi neko preti fizički, osećam ljutnju i strah
- Mogu se odlučiti da volim nekoga, a onda to i pokazujem
- Dobro podnosim tuđi gnev i mržnju
- Zbog nekih stvari se redovno brinem
- Ponekad i u nekim situacijama osećam stid
- Osećaji ljutnje neprestano mi se vraćaju zbog pojedinih situacija ili osoba
- Zbog nekih stvari iz moje prošlosti osećam stid
- Ponekad se osećam poniženo
Poželjni odgovori: 1-N, 2-T, 3-T, 4-T, 5-T, 6-N, 7-N, 8-N, 9-N, 10-N
Najvažnije od svega je da budemo iskreni sa sobom i da shvatimo da možemo voljno uticati na naše emocionalne reakcije. To se uči.
Zašto je EQ važan?
Emocionalna inteligencija je zaista važna pa se kao takva danas proučava i na fakultetima. Za razliku od intelektualne inteligencije koja se može razvijati u određenoj dobi i do određenih granica, emocionalna se može razvijati bez obzira na životnu dob. Svako može da nauči da komunicira i kontroliše emocije, da razvije osećaj empatije, da spozna sebe - ako to želi i da posveti tome određenu pažnju. Ponekad to nije lako, ali se isplati.
Neurološka osnova emocija
Za naše emocije je "kriva" izvesna žlezda - amigdala koja živi i radi u našem mozgu. Ona je skladište svih naših zapamćenih emocija i zbog toga smo u stanju da nekad emotivno reagujemo i pre nego što smo zaista svesni situacije, pre nego što stignemo da razmislimo o nečemu.
Impulsi iz amigdale upozoravaju nas: "Ovo je prepoznatljivo, dobro, loše, strašno, opasno". Zato nam se neko na prvi pogled može dopasti, a neko nam može samo uz veliki trud postati drag, iako za to nema nikakvih konkretnih razloga koje bismo mogli definisati.
Kako razvijati emocionalnu inteligenciju?
Vladati sobom ne znači da treba potiskivati emocije, nego postizati ravnotežu kontrolom ekstremnih emocija. Potiskivanje unutrašnjih tenzija ili robovanje burnim reakcijama može dovesti do patoloških stanja kao što je depresija, anksioznost, nesavladivi napadi besa, panike, manijakalni ispadi.
Ne možemo svi uvek biti ni srećni niti uvek ljuti - pa ličili bi na smajlije. Tako svakako, život sastoji se iz prijatnih i neprijatnih osećanja. Za duševno zdravlje važno je umeti održati meru.
Umeće samosmirivanja je neophodna životna sposobnost i veština. Roditeljski zadatak je da decu upravo tome nauče - da razložno prolaze kroz emocionalne lomove, da nauče da sami sebe umire, objasne uzroke svojih nemira i pokušaju da reše problem, a ne da nad njim histerišu ili očajavaju.
Emocionalna inteligencija kod dece
Emocionalna inteligencija je urođena, ali na njoj mora da se radi kako bi se uspešno razvila. Prema jednoj definiciji, to je urođena mentalna sposobnost koja je osnova emocionalne osetljivosti i potencijala za savladavanje veštine upravljanja emocijama što može imati dugoročan pozitivan efekat za zdravlje, sreću i život u celini.
Roditelji treba da prepoznaju emocije kako bi decu naučili da ih kontrolišu. Emocionalno osetljivo dete lakše će prepoznati nebezbedne, opasne i rizične situacije i reagovaće adekvatnije od ostalih vršnjaka.
Deca se od malena uče da izražavaju osećanja - neka sopstvenim rečima kažu ono što osećaju: "Ja sam veseo", "Ja sam tužan", "Meni je zabavno", "Dosadno mi je". Sledeći korak roditelja je da im mere osećanja: "Izgledaš kao da si prilično neraspoložen/tužan/nesrećan/razočaran" ili "Veseo/srećan/razdragan/oduševljen". Nakon toga treba da prepoznaju osećanja drugih ljudi - na ulici, u filmovima, na TV-u.
Zaključak
Emocije i razum su nam dati kroz dve vrste inteligencije - obe jednako važne za uspeh i sreću u životu. Cilj je da naučimo kako inteligentno upotrebljavati svoju emocionalnost. Kao što možemo da treniramo svoj mozak da bolje rezonuje, tako možemo da vežbamo i svoju emocionalnu inteligenciju.
Prvi korak je svest o vlastitim emocijama i njihovom uticaju na naše ponašanje. Drugi korak je razumevanje tih emocija i njihovih izvora. Treći korak je upravljanje emocijama umesto da one upravljaju nama. I na kraju, četvrti korak je primena ovih saznanja u svakodnevnoj komunikaciji i odnosima sa drugima.
Emocionalna inteligencija nije samo teorija - ona je veština koju možemo da usavršavamo celog života, a plodovi tog rada na sebi su bolji lični odnosi, veće samopouzdanje, efikasnije rešavanje konflikata i, na kraju krajeva, srećniji i ispunjeniji život.